Instrument se svira u sedećem položaju postavljen da balansira između sviračevog između levog stopala i desnog kolena. U tom položaju ruke su kao potpora slobodne za sviranje jer je cela težina instrumenta na podu. Muzičar može u sviranju koristiti trzalicu najčešće napravljenu od metala. Za trzanje se koristi kažiprst i srednji prst ruke, ali neki muzičari koriste i domali. Palac je postavlja preko vrata i ne koristi se za sviranje.
Postoji i tehnika „meend“ koja se sastoji od izvlačenja glavne melodijske žice na način koji proizvodi polutonove ili tonove niže od toga (tzv. mikrotonove netipične u zapadnoj muzici). Međutim, budući da sitar svakako ima pomerajuće pragove, samim štimovanjem moguće je doći do proizvodnje mikrotonova. Neki muzičari koriste razne tehnike sviranja sa nazivima poput Kan, Krintam, Murki, Zamzama itd.
Generalno, učenje sviranja sitara dugačak je proces i do pravog majstorstva potrebno je više godina učenja i vežbanja.
